Neprestano otkrivam da nikako ne mogu otkriti ljude. Ono što kažu, nije ono što čine, da li je ono što misle? Možda to ni oni sami ne znaju.

Ne znam, ne shvaćam... Nekada me nitko ne može razumjeti, a potrebno mi je to. Da me razumije i podržava, da mi kaže da me voli, da će biti sve u redu, da izdržim, da ce proći sve... da ćemo zajedno proći kroz to. Možda sam previše komplicirana, možda previše osjećaja krijem u sebi.. možda ni samu sebe ne mogu razumijeti. To je problem...možda...






"Nisam te nikad štedeo
i nisam umeo stati ni ostati.
šta će od mene postati,
mali anđele moj?"...

"Bila je prva djevojka koja mi je vratila za sve loše što sam joj učinio. Valjda je zato i ostala posebna. S njom je 'volim te' najteže prelazilo preko usana. Ne zato što je nisam voljeo, ni što nisam bio siguran što osjećam prema njoj, nego zato
što sam se bojao da će te dvije riječi sve pokvariti. Draže mi je bilo da joj kažem nešto glupo, izmamim osmeh, iznerviram, samo da dobijem od nje onu šašavu reakciju koju toliko volim. Jedina nikada nije zahtjevala lijepe riječi, obećanja i zakletve, a jedinoj sam sve to mogao dati onako iskreno i od srca. A nikada nisam. Druge su dobile najljepše riječi, najveća obećanja i lažno 'volim te', a ona je dobila ono što nijedna druga nije mogla: moje srce..."

Nakon svega, ne znam kako da te opišem. Ponekad te u nebu zapišem i čekam da se prepoznaš. Da se nasmiješ ili naljutiš, kao ja onda kada mi kažu da trebam da nađem nekog drugog i ako znaju da imam tebe. Iako te ustvari nemam...Pa kažu: "Oni koji su se rastali poljupcem, srest će se opet, jednom i negdje...“A mi, hoćemo li se mi sresti..?

<3

Znaš...voljela bih da si tu kao nekad, da me zagrliš i da obrišeš suze sa mog lica, ne govoreći ni riječi utjehe, jer znaš da to ne volim. Da mi puštaš moju najdražu pjesmu, i da pjevušiš ne znajući stihove. Sjećaš se obećanja da ćeš ih naučiti i da ćeš me probuditi pjevajući? Nikad ih nisi naučio točno, i sada više volim tvoju izvedbu od originalne. Govorio si da se genijalno durim, a ja sam znala tek tako otići od tebe kad god se naljutim, pa si trčao za mnom da me uhvatiš. Nosio bi me, i nisi me spuštao dok ne prestanem da se ljutim. Sjećaš se kada si me prenio preko vode, govorio si kako princeze to zaslužuju. Sada pokušavam da preskočim kada naiđem na neku baru poslije kiše, ali ne mogu. Uvijek se pokvasim i okrećem se dugo kako bi te našla. Nema te da me uhvatiš, a vidi koliko sam ti pobjegla. Ne mogu da preskačem bare bez tebe. Bez tebe više nisam ni princeza. Znaš, voljela bih da si tu, ali samo večeras, jer sutra će me već proći..........................

Sutradan je novi dan, ponovila je u sebi ko zna koji put. Uvijek sam se nadala da će jutro nešto promijeniti, da će proći neko vrijeme i da će sve opet biti kao što je i bilo. Ustvari, možda je suprotno. Ne prolazi vrijeme, mi prolazimo u vremenu. I sutradan je obmana. Sutradan ništa ne mijenja. Ubiše me sutradani...

Narasla su ti krila dok još nisi znao za njih. Satkana su od tvojih misli i osjećaja, i velika su. Ona ne znaju za ograničenja koja si ti u ovom svijetu namećeš. Tu su kao podsjetnik na tvoju slobodu i na tvoju pravu prirodu. Što bi bilo s vjetrom kad bi ga zatvorio u kutiju, što misliš, da li bi on i dalje živio? Na prvi pogled rekao bi da bi vjetar stao, nestao, ali kad bi malo bolje pogledao, vidio bi da su svi njegovi dijelovi još tu. Samo čekaju, miruju, kao i ti, i svi tvoji dijelovi još su tu, ograničenja koja si nametnuo u ovom svijetu smirila su vjetar u tebi, ali on je još uvijek tu. Spreman da odleti, i dok tako sjediš u toj kutiji i miruješ sa svojim vjetrom, znaj da ti snaga nije oduzeta, ona samo čeka.

Polako izlazim iz kutije s oštrim rubovima i protežem ruke ka nebu. Znam da to često mislim i kažem, ali ovaj sam put ozbiljno budna. Osjećam zvuk snijega i stope vjetra. Vjetar trči. Obukla sam dugački kaput kako nitko ne bi vidio krive korake, kako nitko ne bi vidio grešku. I cipele koje su pretijesne za ono što želim imati. To se tako mora, kažu. Staze nisu iste kao jučer. Duge su trave koje moramo pretrčati. Ne čini li ti se da idemo tamo gdje ne postoji ništa? Čuješ li? Nema nam kraja. Bol s vremenom postaje podnošljiva, a lišće koje je nekada pod našim koracima bilo tako glasno, sada spava. Moram zadnji put leći na ovu livadu. Obećavam - još samo na ovu. Ipak, nebo je odavde bliže, a trava i cvijeće, pa čak i korov - mekani. Put je još dug. Hladna kiša umiva tugu. Ti ništa ne brini. Svijet će biti tvoj. Uhvatit ćeš pogled i vidjeti zvuk. Nadam se da postoji sunce tamo gdje idemo. Nadam se da raste trava, pa makar i ne onoliko zelena. Livade su mekane, mislim, sigurno i tamo možemo trčati, znaš?! Onako! Po kućama i oblacima, po planinama i po morima.

Jednostavno volim taj osjećaj da me nije briga za ništa. Osjećaj da ne mogu baš kontrolirati sobom. Osjećaj kad neprestano raste adrenalin. Osjećaj pobjede, hm, da, osjećaj pobjede. Kad prekoračiš sve nedozvoljene granice i ostaneš tamo. I nekako se sve vrti oko tebe. Postaješ dio nekog do sada nepoznatog svijeta. Lijepo je, jako lijepo. Htjela bi da taj osjećaj traje vječno. Jedini problem je što brzo prođe, a poslije...ostaje samo praznina.

Postoji netko tko me razumije.
Postoji netko tko me ne osuđuje kad napravim pizdariju.
Postoji netko kome ne trebam reći što mislim, znat će.
Postoji netko tko u svakom trenutku zna što mislim i osjećam, što me povrijedilo i što me čini sretnom.
Postoji netko tko ne može postojati bez mene.
Postoji netko tko zna sve moje mane, ne osuđuje ih, ali me upozorava na njih.
Postoji netko tko zna sve moje vrline i ističe ih.
Taj netko je osoba koju zapravo i ne volim najviše, iako bi mozda i trebala, ali svejedno je uvijek tu uz mene. Svaki puta kada to poželim, samo uzmem ogledalo i tu je.